ponedjeljak, 1. ožujka 2010.

Orfej i Euridika


Prema mitologiji Orfej je bio sin tračkog kralja Eagra i Kaliope, muze epske poezije. Ona je najstarija i najpametnija od muza. Ponekad se umjesto Eagra kao Orfejev otac spominje Apolon, a kao majka ponekad se navodi Luna, božica Mjeseca. U svakom slučaju, bio je božanskog podrijetla. Orfej je bio najdarovitiji glazbenik koji je ikada živio na svijetu. Svirao je liru koju mu je darovao bog Apolon. Snaga Orfejeve pjesme i svirke bila je čudotvorna. Kad bi zasvirao na svojoj liri, dolazile su ptice iz zraka i ribe iz vode i pozorno ga slušale, a divlje bi zvijeri postajale krotke i umiljate. Drveće bi se povijalo kako bi moglo slušati Orfejeve svirke i pjesme koje je nosio vjetar. Sudjelovao je sa Argonautima u ekspediciji traženja zlatnog runa. Jazon ga je pozvao jer je samo uz njegovu pomoć mogao proći pokraj zloglasnih sirena.
Nakon mladenaštva i avantura s Argonautima, Orfej se odlučio skrasiti s najljepšom od svih nimfa, Euridikom. Čim ju je ugledao među njenim prijateljicama, koje joj ljepotom nisu bile ni do koljena, Orfej je znao da će njih dvoje postati jedno. Predivna je Euridika, duge plave kose i očiju boje narcisa, uskoro postala njegovom ženom. Na dan Orfejevog i Euridikinog vjenčanja nije se rasplamsala buktinja u ruci boga braka Himeneja, što je bio predznak nesreće koja će zadesiti supružnike. Euridika je svojom ljepotom privukla pažnju čovjeka po imenu Aristej. Kad je Euridika odbila njegove ljubavne ponude, ovaj se uvrijedio i počeo je proganjati. Bježeći pred njim bosonoga Euridika nagazila je na zmiju otrovnicu skrivenu u visokoj travi koja ju je ugrizla. Euridika je od otrova umrla.
Orfej je bio izvan sebe od tuge. Pjevao tako tužno da je cijela priroda tugovala s njim. Tada se Orfej upustio u strašan poduhvat: sišao je u podzemni svijet da zatraži od njegovog vladara da mu vrati voljenu ženu, što se ni jedan smrtnik prije njega nije usudio napraviti. Na ulazu u Had svojom je lirom začarao troglavog psa Kerbera. Svojom pjesmom smekšao je i srce starca Harona, koji ga je sa čamcem prevezao preko rijeke Stiks, na drugu obalu, u zemlju mrtvih. Mili zvuci Orfejeve lire ublažili su patnje prokletih duša. Orfej je hrabro stupio pred prijestolje strašnog vladara podzemlja, boga Hada i njegovu ženu Persefonu. Had je bio strašno ozlojeđen zato što se u njegovom kraljevstvu pojavio živ čovjek, ali kada je Orfej zapjevao svoju tužnu pjesmu i sam Had je zaplakao željeznim suzama. Molio je vladare podzemlja da mu vrate Euridiku. A u slučaju da odbiju njegovu molbu, onda ih je zamolio za drugu uslugu - da i njega uzmu u svoje carstvo, gdje će on živjeti pored Euridikine sjene. Svojom pjesmom ganuo je čitav podzemni svijet. Had je odlučio da će ispuniti Orfejevu molbu, ali pod jednim uvjetom. Kada bude izlazio iz podzemnog svijeta, ne smije se okretati za Euridikom, koja će cijelo vrijeme hodati iza njega, po strmim i neprohodnim stazama. Orfej je na to pristao - savladao je većinu puta, no u jednom trenutku ga je ipak izdalo strpljenje, te se okrenuo da vidi da li je Euridika umorna, ali je tada vidio samo njezinu sjenu, kako nestaje u daljini ! Tako je sam bio kriv za njezinu drugu smrt. Ponovo je pokušao ući u svijet mrtvih, ali mu po drugi put to vise nije uspjelo i on se, sav očajan, vratio u svoj rodni kraj.
Orfej je odbijao ljubav drugih žena i okrenuo se ljubavi prema lijepim mladićima. To je razljutilo brojne žene. Tako su Orfeja za Bakhove svečanosti, ispod Rodopskih stijena, rastrgale pobješnjele trakijske žene, a njegovu glavu i liru bacile u rijeku Hebar. Devet muza plačući skupilo je sve rastrgane dijelove Orfejeva tijela i sahrane ih u podnožju planine Olimpa. Tako se još i danas priča da u podnožju Olimpa slavuji pjevaju najljepše, kao nigdje drugdje u svijetu. Ženama koje su tako okrutno ubile Orfeja bogovi su se osobno i strašno osvetili. Dok su još plesale u slavljeničkom plesu, one odjednom osjete da im se tabani pretvaraju u korijenje i propadaju u zemlju, sve dok se nisu pretvorile u nijemo drveće. Prema jednoj legendi, Orfejeva glava doplutala je do otoka Lezbosa i zato je taj otok postao kolijevkom pjesništva.
Ovaj nas mit uči da je i previše ljubavi ponekad štetno - zbog svoje prevelike brige za voljenu ženu, Orfej ju je po drugi put izgubio, jer nije bio siguran u njezino prisustvo iza svojih leđa.

3 komentara: