Junaci Kalevale

Vainemoinen, jedan od trojce junaka Kalevale ili Finske, bio je sin mora i Ilmatar, djevičanske kćeri atmosfere. Veinamoinen je bio veliki pjevač i jednom ga je pozvao na takmičenje Joukahainen, sa Laplanda, brat lijepe Aino, kojom se Veinamoinen htio oženiti. Joukahainen je tvrdio da je prisustvovao stvaranju svijeta i da je vidio kako zemlja dobiva svoj oblik, kako se sunce i mjesec postavljaju na svoja mjesta, a nebo izvija u luk. Veinemoinen nije vjerovao u ta pretvaranja i otvoreno je nazvao Joukahainena lažljivcem. Razgnjevnjen, Joukahainen je izazvao Vainemoinena da se bori s njim, no umjesto borbe, Vainemoinen počne pjevati pjesmu takve snage i ljepote od čega se Joukahainenove sanjke raspadnu, a on se nađe do grla u živom pjesku. Kad je glupi izazivač vidio da mu je život u opasnosti, spasio se u posljednjem trenutku pristavši da mu se sestra uda za Vainemoinena. Aino nije nikako zanimala udaja, i zato nije željela da se uda za Vainemoinena, mnogo starijeg od sebe. U namjeri da pobjegne, otplivala je do obližnje stijene i utopila se kad se stijena pod njom smrvila, a ona je pala u pobješnjelo more.
Dok je tonula, krv joj se pretvorila u vodu, meso u ribu, rebra u vrbe, a kosa u morsku travu. Njena smrt je toliko ražalostila prirodu da je bilo teško odlučiti tko će obavijestiti njene roditelje o tom nesretnom događaju. Medvjed, vuk i lisica nisu htjeli da izvrše taj neprijatni zadatak, a kako su i ostali članovi životinjskog svijeta odbili da to učine, pristao je zec da odnese tu vijest, jer su mu kćeri mora zaprijetile da će ga živog ispeći ako ne posluša njihova naređenja. Kad je mati doznala za smrt svoje kćeri, iz očiju su joj potekla tri potoka suza i stvorila vodopade između kojih su se pojavile tri stjenovite planine. Na vrhovima tih planina nikle su breze, a na njima su se smjestile kukavice koje uvijek i vječno pjevaju o tuzi i ljubavi.

Pošto ga je Aino odbila, Vainemoinen otputuje u Pohjolu, hladnu sjevernu zemlju, da bi je zaboravio i da bi pronašao sebi drugu nevjestu. Joukahainen, lažljivi Laponac, pokuša ga ubiti otrovnom strijelom, no umjesto njega ubije mu konja. Mada Vainemoinen nije bio ranjen, ostao je u vodi osam godina dok ga nije spasio neki zahvalni orao. Kukavice, orlovi i ostali stanovnici ptičjeg carstva voljeli su Vainemoinena zato što nije obarao breze u šumi, govoreći da ptice moraju imati mjesto gdje će savijati svoja gnijezda. Vainemoinen je uzjahao orla koji ga je odnio u Pohjolu. Tamo ga je lijepo dočekala Louhi, ružna stara vještica, mati Djevojke sa Sjevera. Na zahtjev svoje kćeri, ona ga je pozvala u kuću i ugostila. Pristala je da mu da konja koji će ga odvesti kući i ruku svoje kćeri pod uslovom da joj napravi Sampo, čudotvorni mlin, iz kojeg će izlaziti bogatstvo i hrana u izobilju. Vainemoinen joj je odgovorio da ne može napraviti Sampo, ali joj obeća da će joj ga napraviti njegov brat Ilmarinen, veliki kovač. Louhi mu nabavi sanjke i konja i kaže mu da će bezbrižno putovati ako bude gledao samo ispred sebe.Na putu Vainemoinen zaboravi na upozorenje i pogleda u nebo da bi tamo vidio lijepu kćer Louhinu kako prede. Zamolio ju je da mu bude žena, ali ona mu zada neke teške zadatke da dokaže svoju čarobnu moć; tek poslije bi mogla da pomišlja o udaji za njega. Vainemoinen izvrši sve zadatke, ali Djevojka sa Sjevera ga opet odbije. Kad je stigao u Kalevalu, Vainemoinen natjera Ilmarinena da iskuje Sampo, obećavši mu ruku Djevojke sa Sjevera. Ilmarinen pristane i napravi čarobni mlin za četiri dana. Kad je završio posao, zahtjevao je ruku Louhine kćeri. Ali djevojka ga odbije i on se vrati sam. Lemminkainen je treći junak koji se htio oženiti sa djevojkom iz Pohjole. Louhi pristane, ali pod uvjetom da Lemminkainen ubije svog Labuda iz Tuonele samo jednom strijelom. Lemminkainen pođe i nađe labuda u podmuklim vodama Tuone, rijeke koja je tekla između zemlje živih i zemlje mrtvih. Baš kad je htio odapeti strijelu, jedan slijepi pastir kojem se Lemminkainen prije podsmjehivao baci vodenu zmiju na njega. Zmija ga ugrize i on padne u rijeku koja ga odnese u divlje vode Tuone, gdje je isječen na komadiće i bačen na dno rijeke. Kad je Lemminkainenova majka saznala za sudbinu svog sina, naručila je da joj Ilmarinen napravi grablje dugačke 947 kilometara. Njima je pročešljala rijeku da bi pronašla dijelove tijela svoga sina. Uspjela je sve pronaći i povratila je u život svog sina pjevanjem magijskih pjesama. Opet je Lemminkainen htio ubiti Labuda, no mati ga odvrati i on ode kući.
Ilmarinen ponovo ode u Pohjolu i ovoga puta uspije dobiti Djevojku sa Sjevera. Poveo ju je sa sobom u Kalevalu, ali se pokazalo da je ona okrutna i prevrtljiva. Jednom Ilmarineovom pastiru poslala je kruh u koji je stavila kamen. Kad ga je pokušao rasjeći, slomio je nož. Bijesan, on se pretvori u čopor divljih zvijeri i one je proždru.

Ilmarinen i Vainemoinen se sjete da je zemlja Pohjola sa čarobnim mlinom Sampom sretna i da bi trebala pripasti njima kako bi i Kalevala bila sretna. Zajedno sa Lemminkainenom krenu u Sjevernu zemlju da je pokore. Vainomoinen ubije putem divovsku štuku i od njenih kostiju napravi kantele, divnu harfu na kojoj je samo on mogao svirati, a dok je svirao, cijela priroda ga je slušala ushićeno. Kad je svirao, ljudi su plakali, pa i on sam. Njegove suze pale su u more i od njih su postali prvi biseri. Kantele su se pokazale korisnima u borbi za Sampo, jer je njegova svirka oduševila čak i Louhi i njezine ljude pasu ratnici iz Kalevale uspjeli uzeti Sampo. Louhi se pretvorila u orla i dala se u potjeru da uzme Sampo. Kad ga je otela, isklizne joj iz ruku i padne na dno mora gdje je i ostao. Vainemoinen primjeti kako dijelovi potrganog poklopca plivaju na površini k obali, pa je znao da će Kalevala imati neke koristi od Sampa.
Osvetoljubiva Louhi ukrade od Vainemoinena sunce, mjesec i vatru, i u svim kućama Kalevale zavlada zima i mrak. Iz svoje kuće na nebu Jumala Uko baci munje da vidi što se događa. Munja udari o zemlju, padne u more gdje je proguta gladna štuka. Čudno previjanje te štuke koja je imala vatrenu loptu u trbuhu privuče pažnju druge štuke i ona je proguta. Kad je Vainemoinen pronašao mjesto gdje je pala munja počne pažljivo pecati dok mu se prava štuka ne uhvati za udicu. On raspori štuku, šćepa munju i opekavši se dobro, zatvori je u jedan brijest. Tako je vatra vračena u zemlju. Kasnije je Vanmoinen, u obliku štuke, došao u Louhinu jazbinu, pobjedio njene sinove, našao sunce i mjesec i uništio gnijezdo zmija koje su ih čuvale. Kako su godine prolazile, Vainemoinen je sve više slabio i približavalo se vrijeme da ga zamjeni neki drugi junak. Dogodilo se jednog dana da je mlada djevojka Marjata pojela brusnicu, i ubrzo poslije toga rodila dijete. Njena gnjevna mati je izbaci iz kuće i Marjata se morala poroditi u štali. Vainemoinen je prorekao da će to dijete biti ratnik doba koje dolazi.Sagradio je sebi brod od bakra, otplovio na zapad pjevajući lijepe pjesme, i nitko ga više nije vidio.