Odin

Odin nije bio samo vrhovno vikinško božanstvo, on je osim toga bio i najsloženiji i najviše tajanstven lik vikinškog panteona. Poznat kao ''Otac svega'' zbog svog sudjelovanja u stvaranju ljudskog roda, bio je doslovno i otac nekoliko članova obitelji Aesir, uključujući Baldura i, prema nekim izvorima, Thora. Dok je Thor kao zaštitni znak imao čekić, Odin je imao čarobno koplje, Gungnir, koje su mu izradili patuljci kako bi nepogrešivo pogodio svoju metu. Također je posjedovao i najboljeg konja, osmonogog Sleipnira, a pratio ga je i par gavrana, Huggin i Munin - doslovce Misao i Pamćenje - koji su istraživali vikinški kozmos, po povratku ga izvještavajući što su vidjeli.

Zapravo, malo toga bi promaklo i Odinu samom, jer je on sa svog prijestolja visoko na planini Hlidskjaf mogao vidjeti svih devet svjetova, promatrajući sve što se događa na njima. U potrazi za detaljnijim informacijama lutao bi Midgardom prerušen, ljudima izgledajući poput visokog čovjeka sa sijedom bradom u dugom ogrtaču i šeširu širokog oboda.

Zbog svog dubokog poznavanja svijeta, bio je bog kojega su sljedbenici poštovali i plašili ga se, ali ga nisu voljeli. Za Odina, znanje je bilo moć, a u mitovima, on bi se često mnogo mučio kako bi došao do znanja. Imao je jedno oko, jer je drugo žrtvovao kako bi dobio nacrt iz Zdenca znanja. Kao bog poezije, pjesničku je inspiraciju crpio pijući medovinu do koje je dolazio poprimajući oblik zmije koja se doslovce uvlačila u podrum gdje ju je čuvao gramzljivi div; potom bi, poput varalice zaveo kćer diva koja je čuvala medovinu i iskapio bačve do dna.

Najzagonetnija od svih dogodovština bila je muka koju je podnio kako bi doznao tajnu runa. Kako govori Hávamál, visio je devet noći na Yggdrasilu, ranjen kopljem i ''predan Odinu, samome sebi'', prije no što je uspio ugrabiti svoju nagradu. Značenje najvjerojatnije govori kako se dragovoljno predao i od sebe načinio žrtvu. Jednako tako bi ratne i druge zarobljenike nudili njemu kako bi dobili blagodati, što je u njegovom slučaju bila tajna ezoteričnog znanja. Trajanje njegove muke moglo bi također biti važno, jer je brojka devet imala važno značenje u Odinovom kultu. Kroničar Adam iz Bremena koji je djelovao u 11. stoljeću pisao je da se glavni obred u velikom hramu u Uppsali u Švedskoj, gdje je bio štovan Odin, održavao svakih devet godina i da je trajao devet dana, tijekom kojih bi bilo ubijeno po devet žrtava svake dostupne vrste, uključujući i ljudsku.

Ljudi su očigledno prihvaćali takve krvožedne obrede jer se smatralo da Odin jamči uspjeh, posebice u ratu. Ako je Thor bio arhetip vikinškog ratnika, Odin je bio smatran vrhovnim bogom rata, ''Ocem pobjeda''. Kao takav, bio je zaštitnik cijele aristokratske ratničke klase, a posebice kraljevskih kuća u Danskoj i Norveškoj. Osim toga, bio je inspiracija divljim nordijskim ratnicima, sljedbenicima Odina koji su njegovali mahnitost u borbi kao vid zastrašivanja protivnika. Samo njegovo ime, koje znači ''bijesan'' ili ''pijan'', ukazuje na karakteristike koje su htjeli pokazati. Odin je bio vlasnik Valhale, Dvorane poginulih, kamo su poginule ratnike odvodili s bojnog polja.

Postoje indikacije, uglavnom nastale na osnovu toponima, da se Odinov kult razmjerno kasno proširio sjeverno od Baltika, šireći se prema gore iz sjeverne Njemačke i Jutlanda ne mnogo prije početka Vikinškog doba. Čini se da je bio posebno slab u jugozapadnoj Norveškoj, odakle potječe većina naseljenika atlantskih otoka. Možda iz tog razloga, kao i zbog povezanosti s kraljevskim kućama, taj kult nije nikada u potpunosti zaživio na Islandu na kojem nije bilo kraljevske obitelji; ondje je Odin smatran zaštitnikom poezije, ali nisu mu prinošene žrtve.

Čak i kada nije bio izravno štovan, duh Odina progonio je nordijski svijet. U mitovima je neprestano prisutan, pojavljujući se često kao deus ex machina i intervenirajući neočekivano ali odlučno u živote ljudi. U najboljem slučaju, bio je nepouzdan saveznik, koji bi ratniku jednog dana omogućio pobjedu da bi ga već sljedećeg napustio. Zlokoban i sveznajući, predstavljao je silu kojoj su se dodvoravali ambiciozni, jer niti jedan drugi bog nije imao veće moći, no ipak nitko nije mogao računati na njegovu dobru volju kao konstantu. Promjenjivih raspoloženja i tajanstvenih djela, bio je utjelovljenje sudbine nesigurnim ljudskim bićima u nepredvidivom, često divljem svijetu.